Epistula non erubescit

I demand unconditional love and complete freedom. That is why I am terrible.

22.01.2018.

Decenija druga

Sestra, s kojom nisam mogla pronaći zajedničku riječ, postala mi je jedna od najboljih prijateljica. Osoba je u koju imam najviše povjerenja i kad se desi neka velika stvar prva je kojoj želim reći. Mislim da je i ona meni počela vjerovati. A, da mi je neko samo prošle godine rekao da će ovako biti ne bih mu vjerovala.
Djevojka koju sam nekad zvala najboljom drugaricom sada mi je miljama daleko. Nije fizički. I dalje mi je 15min autom blizu. Ali, nikada nisam osjećala da mi je neko idejno, misaono i emotivno dalji, a nekad smo bile toliko bliske. I nekako me i sad zatekne koliko mi je svejedno i kako ne žalim za njom. Jednostavno nemamo više ništa zajedničko. Prije dva dana smo razgovarale nakon nekoliko mjeseci i bilo mi je pomalo čudno slušati šta priča, kao da se zaustavila u nekom prošlom vremenu i ne miče.
Sve u svemu kad vidim ko i šta me je pomijeralo prije nekog vremena i koliko sam sada samo daleko od svega toga, pa nasmijem se samo. Toliko se smanjio krug ljudi s kojima želim i s kojima provodim vrijeme i ja sam sretna zbog toga. Jednostavno nemam taj luksuz da trošim vrijeme na ljude kojima nije mjesto u mom životu. A, nikada nisam bila osoba za površne stvari.
Da sam i dalje pomalo naivna i emotivna (onako za sebe i još 1-2 osobe), jesam. A, nije me ni za to briga. Pa, kad ću, ako ne sada?! Sad bar imam mladost kao izgovor, kasnije ću za budalaštine morati tražiti neka druga opravdanja. Volim se smijati po fakultetskim hodnicima i kad sjedim s njom i svi očekuju da smo ozbiljne i ulickane. I dalje mrzim plakati pred ljudima i pustim suzu baš rijetko. I dalje volim hodati sama sa slušalicama u ušima i spavam u busu na putu do faxa, a i nazada, do kuće. I dalje sanjam da ću imati biblioteku od 920 knjiga i da ću ih kad ostarim pokloniti. I dalje sanjam da ću imati čupavu, debelu mačku i možda prostor za jednog vjernog psa dlake boje meda. I dalje sanjam da ću ići u neke daleke zemlje i plivati s kitovima. I dalje slušam Balaša i nadam se da ću naći nekoga da ide sa mnom na koncert.
Eto toliko, u susret dvadeset i prvoj.


Stariji postovi